drvljem i kamenjem
pojurih juče
sebe
svirepog
no ne stigoh
nikog
doli umiljatog
psa
večeras
sa svojim
najboljim prijateljem
umačem u tanjir
hleb
radujući se uvek
iznova izdajstvu
iz dana u dan
dok neprijatelju
pod stolom bacam
glođavu kost
već sutradan
sa neznancem
odlazim u lov
tamo u čeki
ugledaću poznato
lice
nagrđeno rapavim
ožiljcima
zaplakaću jureći
sebe
milostivog
pucajući iz tuđe lovačke
puške
puštajući sa
lanca tuđeg krvoločnog psa
na kraju dugog
dana
nosiću očevo telo
na krkačama
sa metkom u oku
istovetnom mom
tad će mi u
njegovom samrtnom času
prolaznik tepati
o sjajnoj bezličnoj budućnosti
onoj koju valja
istrgnuti iz zaborava potomstva
ali ja ne želim
više ni da je znam
Нема коментара:
Постави коментар