недеља, 30. август 2015.

scena

























neki su koturi počeli da se okreću
nepodmazani, uz skok zupčanika i ciliktanje opruge
nekome je otpala ruka od kalema, drugome istrčalo koleno
reflektori su iz mraka probudili gipsanu figuru
pomičući zastore, daske su zaškripale od trzaja marionete
zavesa teška od plesni konačno je razmaknula nabore
  
tek toliko da se promoli Lice, živčani igrokaz bez šminke

i saopšti prisutnima da prošla su vremena lakrdije
vremena apstinencijalnih kriza romansijera
vremena dušegupki zadihanih poetesa

ostale su sada ove reči

reči testere
reči sečiva
reči drobilice

ostali smo sada samo mi zbunjeno rastrzanih pogleda po plafonu
o koji visi na zateznom konopcu ruka demijurga lično –

rapsod je razmotao smotuljak hartije i počeo da čita
ponajpre stidljivo, a onda glasno, sve glasnije

počeo da urla i zapomaže ujedajući tišinu ritmičkim ugrizima
počeo da udara i bije prazninu ušuškanu po rašljama stare dvorane

zidovi su počeli da se rone iznutra
pod je očas propao pod teretom njegovog daha
ostao je sam na čistini dileme među ruševinama zdanja

čitati ili propasti

znao je da je odgovor davno ispisan

na dlanovima pesnika koji mu je u praznoj sali aplaudirao


Нема коментара:

Постави коментар