kada te zgaze oholi; u žurbi, nehajno
i
zaminu kao staru krpu u ostavi
kad
ti kosti ispucaju i kičmeni stub
kada
se naheri kao lepi zvonik u pizi
kada
se izmigoljiš iz te riblje krljušti
onda
kad ti glavu zagnjure u baruštinu
nisi
čovek ako ne prodišeš pod vodom
u
najboljem slučaju si riba dvodihalica
kada
sve to istrpiš stoički i agnostički
i
kad na njihovu salvetu ispljuneš zub
raduj
se, jer nema pravde svevišnje
vera
siromaha nije ista veri bogataša
čiji
su zlatnici istog sjaja nalik oltaru
dok
je tvoje raspeće sirotinjsko, napukla
daska šimšira, stara vašarska relikvija.
kada te opauče posred lisnatog nosa
jer zaslužio si svaki bol i svaku bol
svojom poniznošću dobrodetelji
svojom kostoboljom klečanja
svojim zagrcnutim spokojstvom
jer zaslužio si da te opauče sred nosa
raduj se, jer nema pravde zemaljske
nikada je nije ni bilo sem u bajkama
roditeljskim uspavankama i snovima
nije nas gospoda zadužila dobrotom
nismo ni mi načitani između rovova
kad te izgaze ko pedesetoletni ćilim
nasisan dimom iz evnuhove nargile
kad te ispljuju ko lice gradskog trga
u paradnom topotu dečjeg karusela
raduj se, raduj se, jer nismo jednaki
pod tim suncem propovednikovim
nismo jednaki ni u igri šibicarenja
ni u navlačenju konopca, ni u pesmi
neko nekoga uvek tu navlači i vara
neko stoji pozadi i lukavo zagovara
vidim kako zašivaju džep pokojnika
u kome je jedna haronova napojnica
vidim i kako senke plešu na zidu
u sobi u kojoj je bučna svaka tišina.
vidim i kako mrak dolazi kradomice.
točimo vino a pijemo samo rakiju.
rakiju za upokoj i koljivo za počivše.
deca su davno prerasla svoje godine.
dečji je smeh bioskopski ućutkan.
nigde nisam video toliko licemera
kao u zemlji trulih nebeskih nomada.
raduj se, raduj se životu svom, iako
je duša uzrasla uz tiraninov povodac.
jahači apokalipse, iste prodane duše.
prodaju ti kozmetičku patetiku, pomade.
nije ni senka ove senke izmišljena.
svaki predmet sad ima svoje bilo.
sve je tu okrnjeno i zaboravljeno.
jedan venac, molim, za moju dušu.
Нема коментара:
Постави коментар