pred vlažnim ogledalom jutra,
(čije je ovo
lice?), u suton
kada se krvave
kriške sunca
(večernji
enformeli u kome telo
mapira svoje
odsutnosti)
premazuju preko
vitraž-stakla
a buka se preliva
kao potočić
nečijeg uzdaha,
sa pločnika,
koracima
prolaznika.
ukrštanjem ranih
senki i svetlosti lampe
postajem sopstvo
u sozercanju trenutka,
u tim
polukoracima duša bi zaigrala polku.
ali i to brzo
prođe kao nagon uzavrele ploti;
tada je najbolje
napiti se zdušno i preseći
žilu kucavicu
zarubljenim stihom, uživati
u gejzirima
krvoliptanja, pevati i gledati
kako plamen guta
plamen, naslikati svoje
lice u rasejanju;
i tada
šta možeš sa tim
odsajima?
polutan-lice, (ni
senka ni mrak)
naljuspana ljuska
identiteta,
tišina koja poput
pepela razvejava obrise.
podliz ugarka
zagasle lomače.
svoje
autoportrete poklanjam svakome.
zauzvrat tražim
samo malo buke.
nečiji krik
otposlat krišom u kutiji:
nečije mazne
ožiljke poslagane po lepoti:
ova krinka traži
novo lice.
Нема коментара:
Постави коментар