zbilo se iznenada
njegov pokret
desnice širok kao osmeh
sa kratkim cimom,
trzajem iz zgloba
zarivši taj lepi
nož u moju prolećnu utrobu
dekorisan ružinim
laticama lobanjama i zmijama
okrećući tu
metalnu čeljust u smeru kazaljke na satu
zidnog časovnika
u bakinom starom kućerku
okretao i svrdlao
do malaksalosti ruke
dok sam ja stajao
tu na pločniku
sa izbušenom
rupom rasporenog stomaka
malo iznad
skvrčenog pupka
stajao i čudio se
njegovoj neverici –
zašto živ sam na
krajevima ovih stranputica?
zašto sam još
ovde ne pobegavši negde u tuđinu?
zašto se još uvek
odlično sećam svega
čega
su se odrekli drugi?
otišao je
postiđen mojim spokojstvom
otišao sa svojom
krvavoznojnom podlakticom
ne znajući da sam
ja
sa svakom pesmom
ko
sa otvorenom
ranom
umirao
umirao bezbroj puta
Нема коментара:
Постави коментар