субота, 15. јун 2019.

povratak



malo i ta stolica,
razigrana u ćošku sobe,
ume da prevari lakoverno oko.

zaljuljano stablo u dvorištu,
dunja u okviru prozora,
kuća koja se nadima od smeha.

zalutao sam pukim slučajem ovde,
ljubeći pčelinje usne,
uz zvuke grmljavine u polju,

nije to bio dan za pričesti,
u blatu su promicali volujski točkovi,
svadbena povorka, dim vijori iz stare crkve.

umotan u bele čaršave na vetru,
s tim pokislim licem sraslim u godine,
s lastavičjim gnezdom za čelom,
s gnjilom jabukom u džepu,

možda i nije sve zauvek izgubljeno,
možda sam pokisao s razlogom,
vraćajući se pijan s večeri u rano jutro,

zalegoh tada u raskvašenu zemlju,
zemlju pustih grobova i raspričanih mejdana,
u mojim nedrima tutnjao je
karavan trgovaca i topot vojski,
lila je stoletna kiša.

usnio sam krajolik svoje duše,
njen zvonki glas u klokotu česme,

imala je za kim da žali, ta ponornica
skitnicu jednog koji je gonio vetar

pred svojim
pogorelim domom.



Нема коментара:

Постави коментар