malo i ta stolica,
razigrana u ćošku
sobe,
ume da prevari
lakoverno oko.
zaljuljano stablo
u dvorištu,
dunja u okviru
prozora,
kuća koja se
nadima od smeha.
zalutao sam pukim
slučajem ovde,
ljubeći pčelinje
usne,
uz zvuke
grmljavine u polju,
nije to bio dan
za pričesti,
u blatu su
promicali volujski točkovi,
svadbena povorka,
dim vijori iz stare crkve.
umotan u bele
čaršave na vetru,
s tim pokislim
licem sraslim u godine,
s lastavičjim
gnezdom za čelom,
s gnjilom
jabukom u džepu,
možda i nije sve
zauvek izgubljeno,
možda sam pokisao
s razlogom,
vraćajući se
pijan s večeri u rano jutro,
zalegoh tada u raskvašenu
zemlju,
zemlju pustih grobova
i raspričanih mejdana,
u mojim nedrima tutnjao
je
karavan trgovaca
i topot vojski,
lila je stoletna
kiša.
usnio sam
krajolik svoje duše,
njen zvonki glas
u klokotu česme,
imala je za kim
da žali, ta ponornica
skitnicu jednog
koji je gonio vetar
pred svojim
pogorelim domom.
Нема коментара:
Постави коментар