недеља, 24. фебруар 2019.

kako upokojiti karakondžulu


te ruke uvek u blagom oplitanju
moji nedeljivi saputnici u prostoru
ti štiglici nevoljnih pokreta, te vrane
srdžbe i galebovi čulnog milovanja
čiji kljunovi kuckaju po staklu sobe
(toliko ptica a nigde hranilice ni krletke)
u toj izrešetanoj baraci dosade u kojoj
prsti dobuju po stolu konjskim topotom
(deset galopirajućih džokeja u foto-finišu)
dok frkćem zapenjen na likove iz ekrana
a ispred likova zamišljam kamermana koji
češa skrotume dok zumira lice Prvorođenog
ovaj se oblizne ko pustinjak pred f-morganom
(dijagnostifikovan kao kreten na trampolini)
te gledam u nj žmirkajući pod hipnozom
premda u sebi čujem zlatopoj ptice rugalice
i zapitam se o kolektivnom obrascu ludila
(ima li delovodni broj i overen pečat na sudu)
tad svoj desetopreg prstiju u čelo zabrazdim
svaku boru ispipam ko vime kravi muzari
pa krenem da psujem toga prvorođenoga
sve vrane i galebovi zakriče i konji zanjište
(baraka se ispuni dimom čađave dvocevke)
nadglasam sve skičave orgazme po komšiluku
pištave lokomotive naprednjačkog übermensch-a
tad zapnem iz sveg glasa latinštinu svetog rituala
Exorcizamus te, omnis immundus spiritus!
(Isterujemo te, šukurac, svaki nečisti duše!)
pa da vi’š kuka i motika, bjesovi i baritoni –
za kraj izbacim srednji prst glogovom trnu nalik
naciljam daljincem pravo u srce Prvorođenoga
(u naprednom mraku uvek neka zverka vreba)
i pufnem karakondžulu u ništavilo viralno (o,da)
snu slatkom tad zasluženo se iscrpljen predam
cokćući ko odojče s palcem u ustima čedno (†)


Нема коментара:

Постави коментар