za melanholike, cinike i ostale dijabolične sanjare
bordel nečastivog
šta vidiš niz ulicu
nasred trgova krcatih
ispred izloga menjačnica?
kazuj, čiji si, brate?
nad kašikom, oče?
belzebube,
svi smo tvoja luča
šegrti i pripravnici
ispovest kože
znaš, bio sam u tvojoj koži
reče mi neznanac u prolazu
ta koža, mapa osobnog iskustva
znoja nesuglasica i naslaga sumnji
sada iznošeni šinjel koga moljci grizu
puštam je u snovima kao dečjeg zmaja
koga splet nerava sapinje da ne odleti
ta koža, mera taktilnih ispovesti
koju raznose dodiri poput stenica
sada telu neprovetrena posteljina
bio sam i ja u tvojoj koži,
odgovaram neznancu
fakir koji hrče na madracu od igli
cinik
senke ogoljuju lice
hodajućeg cinika
nasuprot suncu
telo je presvlaka utega
prepoznaćeš cinika
po hodu sa rukama na leđima
po pogledu u osojnu stranu ulice
u senkama su priče cinika
oivičene pauzom
u pauzama između senki
vri pljuvačka ko kipuće mleko
ko zna naratora
ne poznaje kontekst priče
ko zna početak priče
ne poznaje njenog junaka
da mi je znati koliko
strahova od neprepoznavanja
koliko smelosti u neverici
i ćutanja nad tuđim posrnućem
preostane u korama sumraka
kad kiša kapljicama natutka glib
u betonske fusnote
a nogavicu cinika
pod stopama plaha barica
kriomice s leđa ušljisne
u pričama hodajućeg cinika
svet je uvek mazohista
đavo se u detaljima smeška
pakao je prazan, svi vragovi su ovde
karavani prolaze
promiču
seksualno frustrirana
mormonska lica
kaskaju amiši
na lepim konjima
koji frkću i balave
lepe amiške devojčice
čedne plavušice
pod ovalnim šeširićima
ćućoreći smeškaju se
promiču
askete na biciklima
sedala obloženih najlonom
suva kurca pustinjaci
subotari
orgijaju petkom uveče
pena parti, svingerski tulum
jezuiti gutaju ekstazi
na dečjim rođendanima
gle, flagelanti zamahuju
bičevima pred apotekom
tu su i bogumili
kiselkasto prde u bioskopu
samo jehove, eh, jehove
te bezgrešne barske mušice
zvone na moja vrata
zvone i zvone i zvone na moja vrata
posle posne večere
kad se molitvi skrušeno predajem
gospodo, gospodo, pristojnosti
u vatikanskom kupatilu
domino dama lično je papu
rascvalim korbačom
spenkovala
glib
nekada slabo razaznajem lica
onih koje izbacuju ulična korita.
neki noktima grebu po prozoru.
prstiju poput iglica borovog lišća.
lica su im žuta i nema a oči hladne.
ostali kad se domognu kopna, sobne
obale, uzmem papučom pa dotučem.
i nije sramota utopiti se u krevetu.
sa upaljenim televizorom koji grgoće.
lica zagnjurenog u vlažnu utrobu sna.
sramota je visiti sa lustera porubom
gaćnog lastiša dok voda na uši ulazi.
i hoda čovek ovim svetom. štapom
kojim meri dubinu svojih zabluda.
istim onim kojim razgrće trupla.
u vodi providi znak svog imena.
onog koje preostaje posle svega.
kad otisak laži postane samo glib.
pejzaži
ne očekujem ništa
moje astralne projekcije
videle su nutrinu orahove ljuske
i vratile se pune gorčine
iz šetnje vraćam se obisnut
o košticu trešnje
kao jona u utrobi viralnog kita
brodolomnik ega ili noćni autostoper
u pustinji melanholije
pripalim šibicu i vidim tebe
na striptiz podijumu
u ustima neonskog zmaja
umotanu u vibracije
crva koji se udavio u tekili
moje slike su samo to
suicidne želje ili blaženo pijanstvo
ponekad slušam muziku sa radija
blagi glas spikera koji u pauzi
saopštava važne vesti
ništa se ovde ne dešava uistinu
ničemu se više i ne možeš nadati
tiho ludilo ovde zri
Нема коментара:
Постави коментар