senovitih uvala
kuće bez prozora
kuće bez temelja
kuće bez zidova
kuće na auto-putu
škripe
mrak što umiva
tela
iz polomljenog
vrča kao trešnjin
crv u glavi
zgaženog psa,
škripe kosti u
bićima bestelesnim,
iz roga se
jelenskog sipa
barut u oči
prolaznika i prekidačem
tuli mesečev
sjajni srp,
dok mravi ne
sruše toranj od zlatnog
peska u
predsoblju iznajmljenih
atlantida,
i dok mač iz
korica knjiga ne raspori
gotsku brazgotinu
dvorca sa
pokretnim suzama mosta nad
rekom i šancem –
nijedan se princ neće usuditi da kroči
vani,
i nijedan se duh (biće jezika i smrti)
ne može
domoći kapije sna.
kuću su odneli vetrovi-dželati
Нема коментара:
Постави коментар